Savremene visokobudžetne videoigre prikazuju svaku poru na licu glavnog junaka, prelamanje svjetlosti u lokvi na asfaltu i pojedinačne dijelove trave koje se savijaju pod naletom vjetra, ali igrači sve češće gase te naslove nakon svega nekoliko sati sa osjećajem potpune ravnodušnosti. Vrhunac inovacija u industriji zabave doveo je do neočekivane posljedice: što je virtuelni svijet uvjerljiviji i bliži stvarnosti, to u njemu ima manje mjesta za onoga ko drži upravljač u rukama.
Ljudski mozak nije stvoren da bude nijemi posmatrač gotovih slika, već aktivni učesnik koji neprestano tumači i dopunjava okolinu. U teoriji stripa i vizuelnih umjetnosti taj proces se naziva zatvaranjem, odnosno sposobnošću uma da na osnovu nekoliko grubih linija sam izgradi cjelovitu predstavu. Starije igre iz devedesetih i ranih dvijehiljaditih godina, ograničene slabim hardverom i niskom rezolucijom, oslanjale su se upravo na tu osobinu. Gusta magla u prvim nastavcima serijala Silent Hill nije bila samo trik za skrivanje tehničkih nedostataka konzole, već prazno platno na koje je svaki igrač projektovao vlastite strahove. Kada ekran ponudi samo nagovještaj oblika u tami, mašta preuzima kontrolu i stvara prizore daleko snažnije od bilo kakvog digitalnog modela.

Fotorealizam ukida tu vrstu mentalnog angažmana. Kada razvojni tim unaprijed definiše svaki detalj, od teksture hrđe na staroj ogradi do izraza lica sporednog prolaznika, igraču preostaje jedino da prati zadatu putanju poput posjetioca u muzeju voštanih figura. Psihološka istraživanja pamćenja pokazuju da trajno zadržavamo samo one informacije u čijem smo oblikovanju sami učestvovali. Vizuelno savršenstvo traži minimalan kognitivni napor, zbog čega oko samo klizi preko raskošnih pejzaža ne pronalazeći ništa za šta bi se zaista zakačilo. Sutradan se takvih igara sjećamo kao skupe, ali mutne i bezlične pokretne slike.
Upravo u tom prostoru leži razlog naglog uspona nezavisnih naslova sa namjerno grubom, pikselizovanom ili oskudnom grafikom. Igre poput naslova Lethal Company ili minimalističkih horor projekata na nezavisnoj sceni ostvaruju ogroman uspjeh jer vraćaju vizuelnu nedorečenost u središte iskustva. Sirov prikaz okruženja ponovo budi osnovne instinkte opreza i radoznalosti. Sjena sastavljena od nekoliko krupnih kvadrata u mračnom hodniku uvijek izaziva snažniju reakciju od čudovišta visoke definicije osvijetljenog filmskim reflektorima, jer mozak u prvom slučaju mora sam da dokuči šta se krije ispred njega.
Napredak u tehnologiji dao je autorima moć da stvore vjerne kopije fizičkog svijeta, ali su u toj trci zaboravili da ljudi ne ulaze u igre kako bi gledali ono što već vide kroz prozor svoje sobe. Sve dok industrija ne nauči da ponovo ostavi prostor za nevidljivo i nedorečeno, njeni najljepši svjetovi ostaće najpraznija mjesta na ekranu.






